Nekad smo prolazili Opatovinom i Dolcem i zaobilazili djecu koja su ganjala drvene guske na štapovima i šarene leptire srcolikih krila. Bio je to uobičajen prizor, a danas je gotovo zaboravljen. Gomilamo plastične igračke, čitamo deklaracije i pazimo na opasne boje i materijale. Naravno, tu smo bitku s marketingom izgubili (svi moraju imati Toma, ovakvu ili onakvu barbiku i sl.) i najbolje je priznati poraz i kupiti još veću kutiju za skladištenje istih. Drvenu, zašto ne? :)
Pošli smo od pretpostavke da je djetetu igračka zanimljiva sve dok nešto "može", pa smo tako osmislili asortiman zanimljivih mobilnih igračaka: skakavca koji hoda, vlakić, avion, kamion i dr., i pokazalo se da su te igračke našle svoje mjesto u igri naše djece i djece naših prijatelja. OK, ako ćemo posve iskreno, i naših odraslih prijatelja jer su one doista mala umjetnička djela, a zbog prirode drva, nijedna nije potpuno jednaka.
Zašto ne bismo svojoj djeci omogućili da kroz igru zavole prirodu i prirodne materijale, što će im jednog dana približiti življenje u skladu s prirodom?
utorak, 5. siječnja 2010.
Pretplati se na:
Komentari (Atom)
